Biljeske starih putopisaca o Novom Gradu

Do nasih vremena sacuvani su putni zapisi o Novigradu dvojice srednjovjekovnih putopisaca. Tako je ovuda prosao 1626. godine papski nuncije Atanasio Georgiceo i zapisao da je Novi jaka tvrdjava sa 300 clanova posade, a da palanka (naselje) uz tvrdjavu ima jos 260 kuca, tako da bismo broj stanovnika mogli procijeniti na 2-3000, zajedno sa posadom.
Cuveni turski diplomata Evlija celebi prosao je kroz Novi 1660. godine i zapisao u svoju "Sijahanamu" (putopis): "Sagradili su ga hrvatski plemici. To je vojvodstvo na podrucju Banjaluke i zaseban kadiluk. Tvrdjava se nalazi na mjestu obraslom zelenilom na obali rijeke Une. Vrlo je star, a sazidan je u obliku cetverougla tako tvrdo kao da ga je gradio kralj Sedad. S jedne strane mu tece rijeka Una, a sa ostale tri strane ima opkop. Pred gradskom kapijom ima viseci most. Ima gradskog kapetana, 200 hrabrih vojnika, dovoljnu kolicinu dzebhane (municije), nekoliko sahi-topova, zitni magazin, dzamiju i stotinjak slamom pokrivenih kuca."

Izgradnja nove tvrdjave

Novigradski kastel na Kulskom brdu bio je u ta burna vremena od male koristi i knezovima Zrinskim i madjarskoj vojsci na Uni, kako zbog svog polozaja, tako i zbog vrlo malog kapaciteta fortifikacija. To je narocito postajalo ocigledno poslije 1483. godine kada je velika osmanlijska vojska kod Tunjice presla Unu i nekoliko dana pustosila po Hrvatskoj, vodeci u ropstvo veliki broj zitelja. Zato su, slavonski herceg Ivanis Korvin i knezovi Zrinski izgradili novu tvrdjavu u polju na lijevoj obali Une (danas lokalitet Gradina), upravo na tom prelazu preko Une ("brodu"), tako da se grad u pocetku zvao Brodski grad, a kasnije Novi Novigrad ili samo Novi. Ova tvrdjava je bila cvrsto zidana u obliku pravokutnika velicine 100 x 200 m, sa ugaonim kulama i pokretnim mostom preko gradskog jarka, a u Novskom polju je bilo prigradsko naselje ili varos sa oko 200 kmetskih kuca.
Ovaj Novi je od 1524. godine branila posada austrijskog nadvojvode Ferdinanda, ali je briga o tvrdjavi i njenoj odbrani bila tako mala, da ga je posada 18. jula 1556. godine napustila i bez borbe predala turskoj vojsci.

Prezivio sva vremena

U zbirci povelja blagajskih knezova Babonica ("Codex diplomaticus comitum de Blagay") koje se cuvaju u drzavnom arhivu u Budimpesti, sacuvana je i povelja od 30. oktobra 1280. godine u kojoj se navodi ime Bosanskog Novog kao Castrum Novum, (sto je latinski naziv stvarnog naziva "Novigrad" (kao grada u posjedu Babonica). Povelju su izdali u gradu Ozlju predstavnici zavadjenih plemickih porodica i slavonski ban Nikola, koji je poslije krvavih sukoba uspio izmiriti Babonice i Gisingovce.
Stara grafika pokazuje Novigrad kao omanju tvrdjavu, tzv. kastel na vrhu Kulskog brda iznad utoka Sane u Unu. Grad je imao visoku cetverospratnu kuli (donzon), jedan manji bastion ukomponovan u odbrambeni bedem i dvije zgrade za posadu i vlastelu. Podignut je 1250. godine na rusevinama rimske strazarnice iz prvih stoljeca nase ere, a razoren u prvim decenijama XVI vijeka, za vrijeme kulminacija turskih provala u Pounje. Te rusevine su odolijevale zubu vremena sve do 1697. godine, kada ih je banska vojska raskopala do temelja, da se u njih ne bi utvrdio protivnik. Kamen je nesto kasnije ipak uzidan u novu tursku tvrdjavu na lokaciji izmedju muzeja i novag hotela.

Novsko podrucje
Prezivio sva vremena
Izgradnja nove trvdjave
Biljeske starih putopisaca o Novom Gradu
1696: Neostvareni projekat
1726: Neosvojivi festung
1873: Novo doba stize u Novi - sa lokomotivom

1726: Neosvojivi tvrdjava

Muslimansko stanovnistvo, koje je izbjeglo iz Like i Slavonije u Bosnu, naselilo se odmah poslije sklapanja mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine u pogranicnim mjestima koja su u ratu najvise i opustosena. Tako je ponovo naseljena i novska nahija, a nova tvrdjava od palisada i zemljanih nasipa podignuta je na desnoj obali Une, izmedju danasnjeg muzeja i hotela. Kapetansku funkciju preuzela je, iz Slavonije doseljena begovska porodica Ceric. Tvrdjava je po dozvoli sultana 1726. godine ozidana kamenom i postala jedna od najjacih na Krajini: Imala je oblik nepravilnog cetverougla, sa dvije kapije, pet topovskih tabija (bastiona) i jos dva izlaza na rijeku Unu. O njene kamene bedeme su se bez uspjeha razbijali mnogi napadi austrijske vojske, sve do 3. oktobra 1788. godine, kada je osvaja austrijski feldmarsal Laudon, ali poslije jednomjesecnih krvavih borbi i sa dvadeset puta vecim snagama. Poslije sedam godine Austrija je morala vratiti Turskoj novski tvrdjava sa svim topovima i opremom.
Ausrtrijska vlast je ipak razorila ovu tvrdjavu i rasprodala hiljade kubika njenog kamena, ali tek stotinu godine kasnije, poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

1873: Novo doba stize u Novi - sa lokomotivom

Prije 125 godina u Parizu je objavljen putopis francuskog pisca Sarla Irijerta, u kojem posvecuje vise stranica opisivanju naseg kraja, a posebno zeljeznicke stanice u Bosanskom Novom.
"Iz Podova (Dvora) smo dosli do Korlata na obali Une preko puta Novog. Tu se rijeka dijeli na dva rukavca sa mnogo mlinova, a na drugoj obali izdize se Novi ispod visokih brda. Da bismo dosli do na zeljeznicku stanicu moramo prijeci rijeku Unu (i Sanu). Odlazemo prtljag i nerviramo se zbog toga sto ne mozemo prijeci rijeku bez posebne dozvole novskog mudira (vojnog komandanta) i to jedino camcem koji prevozi kurira iz Beca za zeljeznicku upravu u Novom. Dok cekamo na obali, iz magle izranja grad Novi sa drvenim kucama i visokim munarama. Pomocu dvogleda u daljini razaznajem voz koji stoji na zeljeznickoj stanici. Lokomotiva pisti, a vjetar mi donosi njen ironicni signal."
Tog dana, stranac nije uspio uci u Novi, ali mu je to uspjelo nekoliko dana kasnije. Evo njegovog opisa stanice:
"....Nekoliko vojnika koji zure da stignu u svoje jedinice, zena i sluskinja pravoslavnog svestenika iz Prijedora, dva velicanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoruzani do zuba idu da obidju svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili svi putnici. Masinovodja je Litvanac i govori nekoliko francuskih rijeci. Veliki je kontrast izmedju industrijskog (modernog) oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja vlak i opsluzuje ga. Kondukteri i pratioci vlaka sa svojim dugim handzarima i ukrstenim starinskim puskama za pojasom, ukrasenim sedefom i srmom, unosili su konfuziju u dusu putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija koji zvonom daje znak za polazak voza, sa citavim arsenalom oruzja na trbuhu, vise izgleda kao napadac na voz, nego sto lici na njegovog zastitnika. Cekajuci na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrenih vrba povrsinom Sane klize velike ladje, po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih konji na obali pomocu konopaca..."